Vješanje kradljivaca ovaca, roman

Godina izdanja: 2015.

U neodređenom trenutku (postapokaliptične?) budućnosti tragačica Leta pregledava svoju zbirku: Najdraži joj je ipak komad glatkog bijelog drveta na dnu kovčega, jedva je stao unutra, jedva će ga izvaditi. Na njemu tri riječi ispisane sjajnim, šarenim slovima, svako slovo glatko zaobljeno, njihova cijelost još dojmljivija u usporedbi s okrhnutim rubovima drvene ploče. Ta ploča je očito istrgnuta iz nečega, ali svaka riječ na njoj neosporiva je cjelina: VJEŠANJE – KRADLJIVACA – OVACA. Leta će pokušati pronaći kontekst koji bi ovom fragmentu dao koherentno značenje, ali će svaka riječ na njezinoj ploči i dalje biti neosporiva cjelina, svojevrstan verbalniartefakt. Isti je princip prisutan u cjelokupnoj teksturi knjige: niz iskaza različitih pripovjedača, fragmenti različitih vrsta tekstova – reklamnih, autobiografskih, pravno-političkih – kroz svoje međusobne odnose neprestano upućuju na mogućnost stvaranja koherentnog „svijeta djela“ koji bi jednoznačno odredio njihovo značenje, ali istovremeno funkcioniraju kao neosporive cjeline, samodovoljne i zatvorene u sebe, te proces uspostavljanja jedinstvenog konteksta čine nemogućim. Slična se situacija javlja pokušamo li cijeli tekst pozicionirati unutar rastera književnih stilova: s jedne strane njegov pomak prema žanrovskoj književnosti – znanstvenoj fantastici – evocira postmodernističke stilske tendencije, ali ga s druge hermetičnost tehnike pisanja te opsesivna preokupacija formom vraćaju tradiciji visokog modernizma. Od razine pojedine riječi do razine cjelokupnog teksta ova knjiga neprestano evocira mogućnosti klasifikacije i integracije, ali ih i sustavno osporava. Jedino je moguće rješenje ove situacije – čitati je.

prikaz Jagne Pogačnik (Jutarnji list)

prikaz Davora Šišovića (Glas Istre)